Rijad Durkic

Bila je 1983. godina, naša tadašnja domovina spremala se za najvažniji događaj u svojoj istoriji, sarajevsku olimpijadu, Partizan je postao fudbalski prvak Jugoslavija, Javier Solana tek je počinjao svoju političku karijere, a Bijelo Dugme je pjevalo Miris Istanbula sa tvojih usana, u vrijeme otkazanih letova, pjesma koja iz današnje perspektive ozbiljno konkuriše za državnu himnu. Jer da je himna trenutna kategorija i da se s vremena na vrijeme mijenja u zavisnosti od aktuelnosti, pjesma Bijelog Dugmeta U vrijeme otkazanih letova bila bi danas himna Bosne i Hercegovine. Kako drugačije prokomentarisati vijesti u kojima se kaže: Generalni sekretar Vijeća Evropske unije i visoki predstavnik EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana izjavio je u Sarajevu da Bosna i Hercegovina nije na spisku zemalja koje se kreću u smjeru ukidanja viza za njene građane, izražavajući uvjerenje da će se ta sitaucija prevazići te da će naša zemlja uhvatiti korak i pridružiti se drugim zemljama Balkana.

Ostaće bezvizni režim puka misaona imenica za sve nas koji smo osuđeni da posjedujemo jedino neuglednu teget plavu knjižicu na kojoj i ćirilicom i latinicom piše pasoš, a nije da je gospodin Solana kriv za to. Krivi su oni, koji ranije spomenute 1983. godine nisu dosezali dalje od svoje mjesne zajednice, svog granapa ili su udarali recke po zidovima Foče ili Zenice, a danas i već petnestak godina „vode“ ovu zemlju. Krivi su i svi oni koji legaliziraju te pozicije svake parne godine u oktobru, krivi smo i mi koji sve to dopuštamo.

Postali smo geto, svakim danom iznova potvrđujemo i jačamo tu činjenicu, te se svako malo osilimo pa za sve to optužimo SAD, Evropu, EU, znane i neznane, da nam bude lakše. Od svih politčkih promašaja koje je vladajuća oligarhija plasirala u zadnjih deceniju i pol, potpisnika ovih redova najviše nasekira konstantno prebacivanje odgovornosti i krivnje na nekog drugog. Svaki problem kojeg mi ne možemo riješavati,i po automatizmu mora riješavati neko drugi. Za sve uvjek tražimo neki privilegirani položaj, ko da im niko nije rekao da se vizni režim ne ukida po zahtjevu Merhameta ili Caritasa i nije dio humanitarne pomoći. Valjda i mi moramo usvojiti neke zakone, sprovesti neke reforme, napraviti potrebno.

Solana je isto tako potcrtao u izjavi za medije da nedostatak konsenzusa među bh. liderima sprječava ukidanje viza za bh. građane, uz uvjerenje da će se to prevazići te da će usvajanjem neophodnih zakona BiH uhvatiti korak i pridružiti se drugim zemljama regiona. Naši izabrani političari koncenzus mogu postići samo oko toga da se ništa ne mijenja, da se ne talasa, jer svaka promjena može dovesti do slabljenja ili gubljenja vlastitih teško stečenih privilegija. Šta bi u jednoj Evropi predstavljali nepismeni mehaničari, korumpirani hohštapleri, aktuelni kriminalci?!. Tu bi bio njihov kraj. Da narod može putovati, da vidi svijeta, proširi horizonte, vjerovatno bi prije ili kasnije vidio u kakvom je živom blatu zaglavio. Ovako, osuđenik se brani neznanjem ili što ne zna to ge ne boli. Prosječan građanin Bosne i Hercegovine koji jadan i izmanipulisan glasa redovno za Harisa, Milu ili Dragana nikad i nije vidio nešto drugačije, a samim time ni bolje. U 1983. je možda bilo bolje, ali tada nije imao taj luksuz da nešto bira i razmišlja. Sve je već bilo unaprijed izabrano.

Nedavni lokalni izbori u susjednoj i komšijskoj Hrvatskoj polučili su interesantne rezultat e. Centar najrazvijenijeg i najbogatijeg djela Hrvatske, grad Varaždin, grad bez nezaposlenih, gdje je GDP na nivou Kolna i Lyona, odlučivao se pretežno za dvije političke opcije HNS i HSLS. Varaždinom vladaju liberali, tamo su i HDZ i SDP duboka margina. Pametnom dosta. Danas, kad na plećima bh građanina stoji nikad veća izborna i politička odgovornost, kad budućnost zavisi samo od njegove volje, a ne od Javiera Solane, on sam sebe osuđuje isključivo na Miris Istanbula u vrijeme otkazanih letova, jer skoro pa jedino za Tursku nije potrebna viza našim građanima.

Prvo sam pomislio da je to neka umjetnička instalacija, kasnije sam mislio da se neko šali, par dana kasnije sam shvatio da je to Mostar.

Neki dan šetam centrom Mostara, Španskim trgom, kraj negdašnjeg HIT-a, vraćam se kući, te prolazim pored Gimnazije. Primjećujem novopostavljenu ogradu koja dijelom okružuje zgradu Gimnazije i po vrhu povezanu bodljikavu žicu. Mom iznenađenju nije bilo kraja, iskreno ni do danas nisam došao sebi, a niti sam od nekog drugog čuo neki pametan odgovor šta to treba da znači. Bodljikavom žicom ograđena je najpoznatija mostarska obrazovna institucija. Nisam provjeravao da li je u ogradu puštena struja, ali sam znao da se ne treba igrati s životom, posebno u gradu koji škole ograđuje bodljikavom žicom.

Naš narod ne zna ni za kakav red, tradiciju zaboravlja, starije ne poštuje, za to mu se sve ove grozote i dešavaju stoljećima. Tako danas postoje subjekti koji žele ukinuti najveće tekovine dva desetljeća duge krvave borbe naših konstitutivnih naroda, veliku historijsku pobjedu iskazanu kroz postojanje entiteta. Samo našem narodu vično je uništavanje, rušilački mentalitet i odsustvo konstruktuivnog i stvaralačkog duha. Samo mi od dva želimo napraviti ništa, mjesto da se u duhu tržišnog poduzetništva od dva napravimo četiri, pet, da profitiramo.  

Oni koji danas žele ukinuti naš bratski entitet Rebubliku Srpsku, ustvari žele zatrati našu Federaciju i s njom naše voljene kantone. Recimo odlučno „ne“ toj novotariji, tim mračnim silama prošlosti motivisanim pojedinačnim interesima.  

Naši konstitutivni narodi taman su se navikli u uživanje u blagodatima koje im nude entiteti u našem slučaju Federacija Bosne i Hercegovine, a sada bi se neko usudio da im to zadovoljstvo uskrati, taj doživljaj državnosti oduzme. Za šta smo se onda borili, za šta su se onda borili naši očevi, šta su to u historijskom Washington 18.03.1994. godine potpisali sad već pokojni mudri državnici Izetbegović i Tuđman, a budnim okom posmatrali i odobravali Zubak i Silajdžić? Zar ćemo tako lako preći preko svega toga? Zar ćemo tako lako i zlurado baciti kamen na njihovo veliko djelo?

Zar ćemo prestati sanjati da će naš Mostar jednog dana ipak postati glavni grad nečega, glavni grad Federacije? Zar ćemo stati na put hiljadama snova koji svaki dan grade veću i bolju našu evropsku Federaciju BiH? To ne smijemo dopustiti! Naprotiv, gradimo osjećaj zadovoljstva života u entitetima, volimo i čuvajmo našu Federaciju i njene bogate kantone. U prilog takvim, pozitivnim i nadasve patriotskim težnjama prilažemo prijedlog za himnu našeg voljenog entiteta.

Prijedlog za Himnu Federacije BiH  - Bože čuvaj Federaciju

Bože čuvaj našu milostivu Federaciju BiH (u daljem tekstu Federacija),
Dugo neka živi naša plemenita Federacija,
Bože čuvaj Federaciju:
Obdari je pobjedom,
Srećom i slavom,
Dugo nad nama nek vlada:
Bože čuvaj Federaciju.

O Gospodine, naš Bože, ustani,
Rastjeraj njene neprijatelje,
I propast na njih pošalji.
Satri njihovu politiku,
Uništi njihove kvarne igre,
U tebe svoje nade polažemo,
Bože čuvaj sve nas.

Svoje najbolje darove što imaš,
Njoj dobrohotno u izobilju daruj;
Dugo neka ona vlada:
Neka brani naše zakone,
I uvijek nam daje razloga
Da iz sveg srca glasno pjevamo
Bože čuvaj Federaciju.

Zvučnu verziju pomenutog prijedloga možete poslušati na sljedećem linku: http://www.youtube.com/watch?v=AwziS2aE6Ww

Da bi zavarao svoju kraljicu Katarinu II čuveni Grigori Aleksandrovich Potemkin je, istorija nas uči, gradio sela od papira. Potemkinova sela sintagma su koju cijeli svijet koristi da pokaže orginalnost i lukavstvo u velikoj laži, laži koja ima političku pozadinu. Modernih Potemkina naša je zemlja puna. Oni ne grade sela od papira, oni organiziraju press konferencije, s interneta skidaju tuđe animacije i njih prodaju kao svoje vizije, investicije i projekte kojima od ove zemlje grade Švicarsku. Naravno, tek poslije izbora. Kod nas nema Katarine II, njenu ulogu igra bosanskohercegovačka javnost.

Najčuvenije mostarsko potemkinovo selo trenutno je zajednički projekat katedrale i Islamskog centra na Bulevaru Narodne Revolucije. Monumentalne građevine, koje svoj život žive samo na raznim youtubovima, te političkim pamfletima vodećih nacionalnih stranaka nisu projekti od državnog interesa, to su projekti od izbornog interesa nacionalnih stranaka koje zadnja dva desetljeća vedre i oblače u ovom našem malom gradu.

Na istom tom Bulevaru, tačnije na križanju Bulevara sa Onešćukovom ulicom svoj postpotemkinovski život proživljava nova mostarska jevrejska sinagoga ili tačnije jevrejskom simbolikom ograđeno staro parkiralište na kome ponosno strši kamen temeljac za židovsku bogomolju. Prije desetak godina u eri najvećeg mostarskog potemkina gradonačelnika Oručevića tom je cestom prolazila neka tadašnja židovska Katarina II. Sigurno je bila presretna kad je vidjela s koliko energije do temelja porušeni Mostar za svojih devet jevreja gradi velelepnu bogomlju.

Krajnja sudbina Potemkinovih sela nije najsretnija. Tužno je to što ti projekti traju samo dok kraljica prođe tim putem ili u našem slučaju vrijeme pored zbunjenog naroda pronese izbore. Poslije vjetar razbuca papir sa lažnih fasada kuća, kao što brzo serveri pojedu lažne projekte velelepnih građevina naših izbornih neimara.

Kad sam bio dijete, znači u predratnom Mostaru, tačnije Blagaju među odraslim i statasalim muškarcima bio je popularan zanimljiv „sport“. Pandan polu u Britaniji, tenisu ili golfu u SAD-u blagajski muškarci igrali su se „bucanja para“. Ta nadasve zanimljiva displina upražnjavala bi se obično u večernjim satima u blagajskim kafanama gdje bi odrasli muškarci mjerili se između sebe količinom svojih papirnih novčanica koje mogu potrgati, a samim time ih poslati na drugi svijet konvertibilnosti. Teško je naći društvenu igru s većim koeficijentom primitivzma od ovog muškog sporta iz Blagaja jer nezamislivo je normalnom umu imati potrebu uništavati teško zarađeni novac, a začudo nisu to radili momci ili djeca već odrasli ljudi s ženom, djecom, obavezama, kreditima i slično.

Moje komšije, blagajske macho tipove vjerovatno bih potpuno zaboravio da me na njih nije podsjetio premijer manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Milorad Dodik, vlada Republike Srpske i već dosada u desetercima opjevana odluka o kupovini službenog aviona. Cessna 525 plaćena sa skoro 5 miliona dolara nije ništa nego dokaz moći i to upriličen na jedan normalnom čovjeku teško shvatljiv način. Funkciju Miletov ljepotana najbolje je oslikao jedan od forumaša na sarajevo-x.com napisavši: „hajmo sada Nedžadu kupiti dva aviona, nek crknu dušmani“. Dodatak komentaru bilo je mnoštvo emotikona, naravno kao što će biti prokomentarisana najava kupovine helikoptera, a kažu skoro i voza za potrebe premijera.

Milorad Dodik za vrijeme svog vladanja našim manjim entitetom želi pretočiti sebe u lik malog Tita u očima građanstva RS-a. Našem čovjeku, a do sada je to više puta manifestirano strana je parlamentarna demokracija i ono što ona nosi, narod hoće odlučanog, velikog vođu i ništa više. Masu se kupuje zapaljivom retorikom, te populističkim trikovima namjenjenim manipulisanju sirotinjom. Kako je nekad Broz rekao veliko „ne“ Staljinu, tako sada Milorad svako malo nekome, danas je manje bitno kome, izgovara neko svoje „ne“. Avioni, helikopteri i vozovi, sve oivičeno velelebnom scenografijom malog Kremlja kako zovu novu zgradu Vlade Republike Srpske nisu ništa nego out fit trenutne politike premijera Dodika. Umjesto opravdanog trošenja u korist poreskih obveznika potrebno je izgrađivati kult ličnosti i moći. S tim u vezi u  očima mase potrebno je u nepovrat baciti što je više moguće novca, od iste te mase uzetog, jer narod voli takve, bahate i neodgovrne, jer i sam naš narod je takav – nezreo, primitivan i neodgovoran, ponajviše prema sebi, pa onda prema generacijama koje dolaze.

Krajem devedesetih državnici novoformiranih država bivše nam Jugoslavije dolazili su na jedno zasjedanje Ujedinjenih nacija u New York svako sa svojim državnim avionom, izuzetak je bio predsjednik Slovenije, gospodin Milan Kučan koji je jedini došao komercijalnom linijom. Pametnom dosta. 

Nakon kraće bolesti, u petak 18. januara 2008. godine, u Mostaru je u svojoj 76. godini preminuo Alija Kebo, glavni i odgovorni urednik časopisa Most i poznati bosanskohercegovački književnik, pjesnik, novinar i publicista – tako je glasila agencijska vijest na pomenuti datum. Uz tugu prema ovom zaista posebnom čovjeku tog januarskog petka sjetio sam se svoje izjave par godina stare koja je otprilike glasila: - „Kad umre Alija umrijeće i kultura u ovom našem malom gradu“. Rekao samo to nekad davno želeći biti poetski fatalan, znajući šta je taj neumorni čovjek sve radio, a bojeći se koliko sam zaista u pravu. „Ako ne kultura, onda će tu bar časopisu Mostu biti kraj“, kao da me utješi dodao je jedan moj drug.

Časopis za obrazovanje, nauku i kulturu Most bio je jedini sličan mjesečnik u našoj Bosni i Hercegovini. Poslije rata izlazio je jedino zahvaljujući doprinosu pokojnog gospodina o kojem direktno govori ovaj tekst. Svi ostali koji su se vrtjeli oko redakcije Mosta, uključujući i potpisnika ovih redova, ne zaslužuju ni redak u poređenju s Alijom Kebom i njegovim životim djelom. Značenje Mosta za bosanskohercegovačku kulturu je ogromno, kroz njegovo izlaženje stasale su generacije i generacije pjesnika, pisaca, kulturnih radnika.

Časopis Most, njegovo post ratno izlaženje, priča je koja s samom kulturom ima veze, ali je prije svega priča o opstanku, borbi, nadi, ljubavi. Naći prijekopotrebni novac u ovakvim okolnostima za izdavanje kulturnog mjesečnika graniči s nemogućim, a ponoviti to svakoga mjeseca sizifov je posao. 

Alija Kebo bio je sjajan pjesnik. Iza njega je ostalo više od dvadeset zbirki pjesama koje su prevođene na mnoge svjetske jezike. Pisao je jako i jednostavno, ni o čemu koliko o svom gradu i Hercegovini. Pisao je sjajnu životnu i patriotsku poeziju. Nije samo ostao na stihovima, mnogo je radio i pored toga. Osim Mosta Kebo je bio najzaslužniji i za Šantićeve večeri poezije, sigurno najkvalitetniju kulturnu manifestaciju u Mostaru, jer Mostar je grad pjesnika. Dokazivale su to Šantićeve večeri svakog ljeta. Ne sjećam se ni neke druge kvalitetne kulturne manifestacije u Mostaru posljednjih petnaest godina, a da negdje nije bilo doprinosa Alije Kebe. Rado se odazvao i našem pozivu, pozivu Mladih liberala da govori svoje stihove na Poetskoj večeri u sklopu kampanje „7 dana liberalizma i obrazovanja“. Tada sam ga najavio riječima: - „Da Mostar ima nešto kao što Sarajevo ima Šestoaprilsku nagradu, Alija Kebo bi zaslužio da dobije bar dvije takve nagrade koliko je uradio za Mostar“.

Danas sam na kiosku saznao da sam nažalost bio u pravu. Poslije smrti Alije Kebe nije izašao više ni jedan broj časopisa Most. Broj 128. nove edicije ili 217. u ukupnom zbiru bio je posljednji Most, Most koji vjerovatno nikada neće ugledati svjetlo dana. Ostao je u pripremi jer ga gospodin Kebo nije stigao dovršiti. Danas se bojim da sam prošlog ljeta bio na posljednjim Šantićevim večerima poezije.

Razmišljao sam da na ovo sve dodam još jedan pasus o mostarskoj kulturi, njenoj krhkosti i sličnim pitanjima jer ovaj tekst je trebao govriti o njoj, a na kraju se sveo na omaž umrlom pjesniku. To i samo nešto kaže. Ovdje ću stati jer o preostaloj kulturi nekom drugom prilikom. Sada još samo jedno veliko hvala velikom gospodinu Aliji Kebi.  

Vikend sam proveo u Donjem Vakufu, malom gradu u Srednjoj Bosni. Vozeći se autobusom od Mostara do Vakufa razmišljao sam kako danas osim Srednje, čujemo i pojmove Sjeverna i Istočna, a sa Zapadnom Bosnom smo ratovali u ratu. Gdje se u svemu tome nalazi Južna Bosna? Kad ste zadnji put mogli čuti taj naziv?

Pretražujući „mrežu svih mreža“ došao sam do zaključka da se traženi pojam lagano izgubio u vremenu jer ga je potisnuo neki jači ili orginalniji. U nekim historijskim tekstovima o Bosanskom kraljevstvu nalazimo i rečenicu: Godine 1350. Srbija napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). U tom grmu leži zec znao je svaki pažljiviji čitač od prve rečenice ovog teksta. Wikipedia nas danas uči da je Hercegovina historijska i geografska regija u južnom dijelu Bosne i Hercegovine, koja se prije nazivala Humska zemlja, Zahumlje ili Hum. Rezime je jasan nemamo Južnu Bosnu jer imamo Hercegovinu. U međuvremenu južnu su Bosnu spominjali samo usamljeni intelektualci Muhamed Filipović i Rusmir Mahmutćehajić u svojim nastupima govreći da je prirodno da se naša današnja Bosna i Hercegovina zove historijski ispravnije, kraće i rječitije Bosna. Niko više osim njih nije zabrzdio u taj dio dalekoga i teško dostižnoga osim naših Mladi liberala na Konvenciji 2004. godine, ali ni to nije uobličenu u nešto konkretno.

Vrijeme, ljudi i politika su pak stvorili Hercegovinu, zemlju koja se nalazi između mora i planine Ivan, kojoj Ranko Boban pjeva: Ponosna moja je zemlja Hercegovina, hrvatska gruda nam sveta već tisuć ljeta. Od cara Dušana do Ranka Bobana prošlo je šesto pedeset godina, ali neke stvari se nisu promjenile. Navodim ovih par stihova kako kontekst zašto je danas teško pričati o Južnoj Bosni i proširiti priču na državu jednostavnog imena Bosna.

Već sad davne 2005. godine kad sam se kandidirao za političkog potpredsjednika Mladih liberala Bosne i Hercegovine na šaljivo pitanje kolege o pitanju Hercegovine s govornice sam vrlo iskreno odgovorio: za mene je Hercegovina najljepši dio zemlje Bosne.  

Tjeram se već godinu da napravim svoj lični blog jer kažu nema modernog političara bez bloga koji potpisuje imenom i prezimenom. Danas blog ima svako ko drži do sebe, od predsjednice Mladih liberala do hrvatskog člana Predsjedništva BiH,  pa da zadovoljim formu otvorih i ja blog i evo pišem prvi post.

Jako sam sretan kad znam da masa srednjoškolaca u ovoj zemlji ima svoj blog, studenata, male raje, veseli me činjenica da smo bar time, bar malo dio nekog normalnog svijeta ili bar nalikujemo njemu. Svako želi svoja razmišljanja djeliti s drugima, umjesto da se na ulici propne se na vrhove prstiju i s megafonom nešto poručuje rulji lijepo se otvori blog i čovjek ima svoj mali dnevnik razmišljanja i kazivanja.

Sinoć sam sa svojim drugom i suborcem (volim ove kvazi komunističke izraze zaostale iz onog vakta) Amelom Lizdom smišljao dobru provaprilsku šalu s političkom porukom, koja je kasnije publikovana pod naslovom „Dva kluba pod jednim krovom“ na blogu mladiliberalimostara.blogger.ba. Zadatak je bio smisliti nešto mostarski, a nestvarno, nešto što se ne može desiti ni pod razno. Tragično u cijeloj priči je to da je naša šala s ranije navedenim uslovima bila normalan grad u jednoj crtici. Tragično je i tužno što je to iz ove perspektive nemoguće.

Misliti da je nešto normalno danas 01. aprila 2008. godine nemoguće, treba da bude najveći motiv svima nama da radimo i gradimo baš to normalno u budućnosti.